Dušan Pajović u razgovoru sa Ljubom Filipovićem o crkvi, crnogorskoj političkoj sceni, partijama, pokretima, razlozima njegovog (ne)učestvovanja u istim, DiEM-u, Green New Deal-u i još mnogo tema

“Ovo kamenovanje na Cetinje vam je ista situacija kao da đecu i mlade, stariji skinhead povede u Harlem na dan ubistva Malcolma X-a da salutiraju “White power!”, pa kad dobiju kamen u šoferšajbnu da se žale kako su crnci divljaci i kako nema demokratije.” To je tvit Dušana Pajovića magistra socijalne psihologije, autora i aktiviste koji je odjeknuo u javnosti. Pajović u intervjuu portalu CdM govori i tome kako vidi društvenu i političku scenu u Crnoj Gori i ocjenjuje da je “crnogorska politika forma bez suštine”. Zaposlen je kao koordinator kampanja DiEM25 organizacije, a sarađivao je brojnim organizacijama poput UN-a, UNICEF-a, Humanity & Inclusion-a, Spektre, Animal Save Movement-a i drugih.

Dušane zdravo, ovaj tvoj tvit te je kvalifikovao za “ustašu koji opravdava nasilje nad djecom”. Reci nam nešto malo više o sebi. Da li si desničar, i da li si protiv slobode govora?

Zdravo Ljubo. Da, u Crnoj Gori smo veoma brzi na etikete bez da stavimo stvari u širi kontekst. Kada sam bio redovan na Odupri se protestima niko me nije nazivao četnikom, ali su neki nakon Belvedera bili odlučni da mi dodijele etiketu komite ili čak ustaše u ovom slučaju. Naravno da nisam desničar, niti u mom narativu ima ičeg desno orijentisanog. Identifikujem se kao anarhosindikalista ili libertarijanski marksista. Naša sloboda završava tamo gdje počinje sloboda druge individue, a teritorijalne pretenzije i negiranje identiteta su itekako prešli tu granicu. I Karl Popper nam kaže da ukoliko smo tolerantni prema netolerantnima doći će do nestanka tolerantnih.
Prije svega sam ljevičar, antifašista, ekolog, antiseksista i sve što ide uz to. Na dnevnom nivou sarađujem sa licima poput Yanisa Varoufakisa, Srećka Horvata i Maje Pelević, a imao sam i više bliskih dodira sa Chomskym, Žižekom, Caroline Lucas i mnogim drugima. Naravno, ovo nije nikakav “name dropping”, već predstavljanje mog političkog angažmana.

Moj tvit je pokušao da stvari stavi u kontekst i da jednim radikalnim poređenjem donekle uzdrma ljevičare u Crnoj Gori, koji često zagovaraju ekonomske i ekološke promjene, ali se kleronacionalizma i fašizma vješto klone, da ih neko ne bi proglasio DPS-ovcem, Milogorcem, komitom ili ustašom. Kad odemo ekstremno u svrhu izmiještanja iz konteksta i Cetinje stavimo u prizmu Harlema, ili Crnu Goru poredimo sa situacijom u Palestini, biva jasno da je teorija dva nacionalizma koji se međusobno hrane jednako naučno validna koliko i ona o dva totalitarizma. Drugim riječima – besmislena je.

Bitno je reći da ne opravdavam kamenovanje autobusa u kojem su bili tinejdžeri, ali ne znam otkud toliko čuđenje na ovu reakciju. Naravno da je pjevanje “Nek se srpski barjak vije od Prizrena do Rumije” ispred okupiranog manastira na dan kad su ubijeni Zviceri u antifašističkoj prijestonici Crne Gore čista provokacija. Sve to na dan kad je porodica crnogorskog zelenaša mučena, zaklana i zapaljena, dok je baba bila zavezana ispred kuće da gleda kako joj familija gori. Još se to se desilo davne 1923. godine, kada zelenaši i komite nisu imali nikakav negativni predznak ispred svog imena. Naravno, ni da se desilo u drugom vremenskom razdoblju da ne bi moglo biti opravdano.

Nemoguće da svještenici Srpske pravoslavne crkve to nisu znali. Samim tim, ovi mladi ljudi su debelo iskorišteni i izmanipulisani od strane ove duboko problematične, mizogine i ratnohuškačke strukture. Nego, s obzirom da nemamo antifašističke zakone, direktna akcija se mogla iskazati u vidu protesta ili grafita na autobusu. Ne u vidu kamenovanja. Ovako će ti mladi ljudi sigurno izrasti u ono što šanse govore da svakako bi… Ovom prilikom im poručujem da “do granice dolazi neshvaćeno i nesrećno dijete, a prelazi je loš čovjek”. Imaju još maksimalno par godina da nas ubijede da je nisu prešli.

A svakom ko vjeruje da je u pitanju bezopasno radovanje omladine uz pjesmu, preporučujem da pogleda kultnu scenu iz djela Cabaret, koja neodoljivo podsjeća na ovu situaciju.

Trenutno si u Kataloniji, što tamo radiš?

Na obuci sam Ulex projekta, koji organizuje edukaciju i radionice za ljevičarske pokrete. Predstavljam moju organizaciju Democracy in Europe Movement 2025 (DiEM25), ali i Trans Mrežu Balkan i Kolektirv koji su pokrili moj boravak na ovoj mjestu. Na obuci se svi nalazimo u među-ulozi istovremenih predavača i edukanata. Smješteni smo u poprilično izolovanom selu na četirir sata od Barselone, te boravim sa individuama i koordinatorima raznih organizacija, od Green Peace-a i Attac-a, pa sve do malih anarhističkih kolektiva.

Možeš li nam reći malo više o organizaciji DiEM25?

DiEM25 je osnovan kao odgovor na rast desnice, razarajuće posljedice kapitalizma, ali i “prodaju” ideala ljevičarskih pokreta i partija. Primjer toga može biti Syriza u Grčkoj ili Podemos u Španiji.

Pri osnivanju, te 2016. godine, smo poručili da će se Evropa ili demokratizovati ili raspasti. Nismo nimalo srećni što se naše predviđanje obistinilo. Dokaz tome može biti Brexit ili nedavna najava izbacivanja Mađarske iz EU.

Godinama smo pokušali ujediniti lijeve snage, ali se pokazalo da oni prije žele ostati u sistemu nego ga zaista mijenjati, te smo mi označeni kao radikalni. Sada se naš odnos prema ideji ujedinjenja znatno promijenio. Uz novi slogan, da će se Evropa demokratizovati kada sruši svoju oligarhiju, upustili smo se u sve raspoložive alate za takvu promjenu. Pored pokreta, koji nudi ideje, te gura političku poziciju u lijevo, plan je da osnivamo i partije svugdje po Evropi.

Ukoliko niste čuli za DiEM25, vjerovatno jeste za naš Green New Deal for Europe (GND for Europe), politički program koji od strane mnogih relevantnih činioca opisan kao najobuhvatnije riješenje za trenutnu ekonomsku i ekološku krizu.

Bio si aktivan u promociji Green New Deal-a? Možeš li nam reći o čemu se tu radi?

Prvo sam bio zaposlen na poziciji koordinatora samog GND-a, pa tek naknadno unaprijeđen da budem koordinator svih DiEM-ovih kampanja. Još uvijek sam glavni govornik za GND unutar organizacije, tako da sam duboko povezan sa samim programom i kampanjom.

Green New Deal je set konkretnih akcija i ciljeva koji bi nas brzo doveli do riješavanja klimatske krize i društvenih nejednakosti. Teško je u jednom intervjuu opisati program koji ima više od 95 stranica naučnog teksta, ali navesti ću da njima istovremeno targetiramo 3 postojeće krize: ekonomsku, ekološku i demokratsku.

Kroz GND zagovaramo okretanje obnovljivim izvorima energije, taksacije za zagađivače i velike kompanije, javno finansiranje društvenih projkata kroz formu one person-one share (jedna osoba- jedna akcija) pristupa , obuku zelenih poslova za radnike koji su zaposleni u ekološki štetnim industrijama, univerzalni bazični dohodak, globalnu demilitarizaciju, radnu sedmicu od četiri dana, besplatni javni prevoz, lako dostupno stanovanje, kao i druge stvari poput uvođenja klimatske krize kao vanrednog stanja gdje bi se kompanijama naredilo da svoje poslovanje vrše u okviru planetarnih granica i kapaciteta, a politike zemalja usaglasile sa naučnim konsezusom koje bi bilo dopunjeno aktivističkim i građanskim mišljenjem kroz skupštine građana.

Ukoliko se pitate odakle novac za ove stvari, bitno je naglasiti da naš program predlaže izdavanje obaveznica od strane Evropske Investicione Banke koje bi iznosile pet odsto BDP-a Evropske unije, kao i alokaciju dividenda kompanija nazad ka društvu. Te obaveznice bi bile preuzete od građana radi izrade zelenih projekata i industrija. Reprezentacija radnika u odborima i one person-one share pristup bi zaustavili ponovno bogaćenje pojedinaca i pojavu zelenog kapitalizma.

Izdavanje obaveznica nije ništa revolucionarno niti strano Evropskoj investicionoj banci, ali trenutno te obaveznice odlaze u smjeru privatnika, banaka i industrije fosilnih goriva. Što je problem u samim koracima.

Aktivan si na evropskom nivou. Da li si član nekog pokreta ili partije u Crnoj Gori?

Nisam. Blago je reći da oklijevam da se ubacim u te vode, a i puno radno vrijeme u DiEM-u me već dosta okupira.

Zašto? Što nedostaje crnogorskom društvenom aktivizmu?

Crnogorska politika je forma bez suštine. Većina partije ne zna da se pozicionira na političkom kompasu, a ne tek što drugo. Svaki put kad čujete nečiju poziciju “pomjerite ga” za jednu iza u desno. Centar-lijevo nam je centar, centar je desni-centar, i tako dalje. A ljevičara ni nemamo. Čak se i termin antifašizma često koristi na isprazan način.
Pritom mi se čini kao da su svi u jednoj simbiozi, iako se vjerovatno zaista mrze. I ne, ne mislim na “dva nacionalizma”, ni na “dvije strane iste medalje”. Radije da neoliberali trebaju desnicu, a desnica liberale. Da DPS sa partnerima nije izgazio drugu rečenicu našeg ustava i potpuno zanemario termin “socijalne pravde”, danas možda ne bi imali rast kleronacionalizma. Na kraju krajeva, u procesu raspadanja, kapitalizam smrdi na fašizam. Nisam ekonomski redukcionista, i svjestan sam koliko su npr. SPC, DF i Demokrate kao akteri koštali ovu državu, ali je nacionalizam, između ostalog, nusprodukt klasne opresije. Gdje centar podbaci (što je, ako mene pitate, neminovno), a ljevica ne iskoristi nezadovoljstvo – nastupa desnica.

Ne mogu sebe zamisliti u partiji sa nekim od aktera naše političke scene. Odbijam da učestvujem u takvoj šaradi. Kako stvari stoje, u parlamentarnu politiku me jedino može uvući eventualno pravljenje MERA25 Crna Gora (zvaničan naziv DiEM-ovih partija). Iako rizikujem da budem malo vulgaran, parafraziraću Olivera Nektarijevića: (crnogorskom) politikom se bavim tako što povraćam na nju. Partije u meni mogu da vide opozicionara i kritičara, ko god bio na vlasti. Tu sam da kritikujem i da diskurzivno širim alternativne narative. Za sada je to moj doprinos.

Što se pokreta tiče, makar ogromnog dijela njih, zaista ne želim da moram da budem potparol bilo kojoj instituciji ili državi zbog fondova koje bi eventualno od nje primali. Od toga se DiEM25 ogradio time što se finansiramo putem članarina i primamo isključivo male individualne donacije.

Uticaj Rusije je svima očit, pa i to ko sve prima taj novac, ali u cilju toga da se čuje i nešto drugačije – naglasiću da još ne mogu progutati kako su i partije i pokreti odustali od podrške Zakonu o lustraciji čim im je Evropska Unija rekla da to urade. Čista forma autokolonijalizma. I pošto smo brzi na etikete – ne, nisam euroskeptik, ali ni “taster” pojedinac.

Možda se čitaoci čude kada vide kritiku Evropske unije i njihovih partija, s obzirom da je u javnom diskursu prisutna ili rusofilija ili eurofilija, ali nakon temeljnog rada i praćenja dnevne politike i istraživanja, pa i života u jednoj od članica, sa sigurnošću mogu reći da tamo isto ne cvjetaju ruže. Kada se govori o EU građani Crne Gore najčešće pomisle isključivo na Njemačku, Belgiju i Francusku. Iako su te zemlje upravo bogate i emancipovane na račun zemalja periferije, te neokolonijalizma i imperijalističke istorije. Ali čak i u samim zemljama je ogromna društvena nejednakost i neravnomjerna raspoređenenost bogatstva. Analizu Rusije nema potrebe ni da dajem… Možda nekom drugom prilikom.

Pretpostavljam da su socijalna pravda i zaštita životne sredine principi koji se visoko pozicioniraju u tvom sistemu vrijednosti. Ukratko, kako stojimo sa njima u Crnoj Gori?

Uh, ukratko – nikako. Kao prvo, gleda se BDP umjesto GPI (Genuine Progress Indicator). Ruku na srce, tako je svugdje u svijetu, ali kod nas niko ni ne spominje GPI i ljudi čak ni ne vide povezanost socijalne pravde i ekologije. BDP je jedan šturi podatak koji se juri od strane neoliberalno priučenih ekonomista, dok GPI podrazumijeva intersekciju između stepena sreće, zaštite životne sredine, strukture obrazovanja, gini koeficijenta koji mjeri društvene nejednakosti i drugog. Primjera radi, BDP raste i kad prodajete više ljekova za smirenje, a šta to zaista govori o vašoj zemlji?

Doduše, neobrazovanje nije začuđujuće kada uzmete u obzir razliku između primanja i potrošačke korpe. Ali ono što ne razumijem je to da većina, makar srednjeklasnih, i aktivista i političara misle da su zelene ideje recikliranje i manja upotreba automobila. Ne spominju se rudnici, vojna industrija, zagađenje kojem doprinose oligarsi svojim velikim jahtama i privatnim letovima, kao ni uticaj životinjske agrokulture na klimatske promjene. Ali eto pretpostavljam da takvu vrstu informacija ne dobijate na edukacijama finansiranim od strane Evropske komisije i Evropskih Zelenih (smijeh). Površno znanje tog tipa je ono što sam prethodno označio kao formu bez suštine.

Kao markista ću za kraj naglasiti da nacionalističke porive, anticiganizam, seksizam, homofobiju i druge vrste opresija nećemo uništiti ako se ne fokusiramo istovremeno i na ekonomsko blagostanje. Mislite da na sjeveru Crne Gore buja nacionalizam jer su “jednostavno takvi”? Ne. Podignite standard građana i uložite u socijalnu edukaciju i antifašističko učenje istorije, te ćete vidjeti kako će ta ideološka pozicija polako isčeznuti.

Hvala puno.

Hvala tebi i CdM-u na pozivu i na inspirativnim pitanjima. Moram priznati da je lijepo za promjenu dati intervju na crnogorskom jeziku.

This article was originally published on CdM, conducted by Ljubomir Filipović, and has been re-published by DiEM25 with permission. 

Želite li biti informirani o akcijama DiEM-a25? Registriraj se ovdje