Svijet je prije par dana konačno okrenuo glavu ka dešavanjima u Izraelu i Palestini. To se desilo nakon napada ekstremističke islamske grupe Hamas na civile Izraela. Nema sumnje, militantnost i brutalnost koju je Hamas pokazao su mnoge ljude doveli van svih granica gađenja.

Ono što vrijedi napomenuti je da se sukob Izraela i Palestine dešava svakodnevno. Samo mainstream mediji ne izvještavaju o ubistvima ljudi koji nisu bijele boje kože. Cionisti, koji zagovaraju vraćanje Jevreja na ovu zemlju, su od Palestine napravili minorni geto u sred aparthejd države. Na slici ispod možete viđeti kako su se mjenjale granice Izraela i Palestine kroz naznačeno vrijeme.

U međuvremenu, cionističke izraelske vlasti, kontrolišu struju, vodu, kretanje i sve druge osnovne potrebe Palestinaca koji žive unutar Gaze. Podsjetiću, Gaza je površinski nešto veća od Kotora, a u tom predjelu živi preko 2.3 miliona ljudi. Tačnije, ni ne živi, nego jedva preživljava i često umire zbog manjka osnovnih stvari koje još uvijek kontrolišu cionisti. Strah od konstantnog bombardovanja, od bijelog fosfora (oružja koje je UN-ovom poveljom zabranjeno u ratovanju), prebijanja i mučenja od izraelski vojnika je za ove Palestince sveprisutna realnost. Preko hiljadu djece je ubijeno u pojasu Gaze od 2005 godine. Nema napada na „vojne objekte“, čitava Gaza je meta.

Zbog transgeneracijske traume koju Jevreji nose sa sobom nakon svih užasa i genocida II svjetskog rata, cionisti reprodukuju slične metode kao i njihovi nekadašnji dželati. Varoufakis je napisao:

„Osuđujem ubistvo svake osobe, a kamoli njih 40. Takođe osuđujem ideju da Izrael decenijama nameće aparthejd i ratne zločine u… ime samoodbrane. Nametanje aparthejda/okupacije cijelom narodu decenijama NIKADA ne može biti samoodbrana.“

Naravno, ovdje ne govorimo o Jevrejima, niti „običnim“ Izraelcima, nego ideolozima – cionistima koji su na vlasti; njima se protive i sami mnogobrojni pripadnici ove vjere i nacije, uključujući Hararija, jednog od najvećih živih intelektualaca.

Između ostalog, upravo zbog te jake opozicije Netanyahuov režim se klimao i prije svega ovoga. Premijer Izraela i kod samih Izraelaca izaziva strah svojom agresivnom politikom prema Palestincima. Pogledajte Pojas Gaze i Zapadnu obalu: Palestinci žive u prenaseljenim mjestima sa mrežama iznad glava na kojima dio Izraelaca baca i skladišti đubre, istim mrežama kroz koje se redovno „provuku“ i bačeni kamen, a poneki bijesni klinac koji iz bijesa pogodi praćkom pripadnika jedne od najjačih vojski svijeta – može očekivati i metak. O ovome redovno pišu i izraelske organizacije poput B’Tselem-a: Izraelskog informativnog centara za ljudska prava u okupiranim teritorijama.

Kada govorim striktno o brojkama (koje život znače), prema podacima UN-a, procjenjuje se da je u sukobima Izraela i Palestine od 2008. do 2020. ubijeno 5590 Palestinaca i 251 Izraelca. Što se povrijeđenih tiče, samo u 2018. godini povrijeđena su 31558 Palestinca i 130 Izraelca.  Više miliona Palestinaca je protjerano iz svog doma bez zakonom garantovanog prava na povratak.

Ujedinjene nacije

Otkud onda Hamas u svim medijima? Ova klerofašistička grupa je samo jedna od mnogih koje se bore za nacionalno oslobođenje Palestinaca. Naravno, užasnim metodama, koje će svako normalan osuditi. Hamas je kidnapovao i brutalno ubio i mnoge liberalne i opoziciono nastrojene Izraelce.

Ali baš taj Hamas je bio finansiran od strane izraelskih vlasti da bi se potisnule lijeve snage nacionalnog oslobođenja i fokus preusmjerio na islamske fundamentaliste. Jer to bolje služi propagandi.

I poslužilo je. Jedna ovakva grupa, sa mizernim naoružanjem naspram izraelskog, je probila barikade nekih djelova segregacije, ali je pritom učinila strašne zločine. Baš takve da ministar odbrane Izraela može da izgovori sljedeću rečenicu, koju će međunarodna zajednica prećutati u sramoti od svojih zločina prema Jevrejima, dok kači izraelske zastave po ambasadama:

„Naredio sam potpunu opsadu Pojasa Gaze. Neće biti struje, hrane, goriva, sve je zatvoreno. Borimo se protiv ljudskih životinja i ponašat ćemo se u skladu s tim.“

Kakav je to „rat“ između „dvije države“ kada jedna strana može drugoj ugasiti struju, ukinuti hranu i gorivo? Kada ih može nazvati ljudskim životinjama i dehumanizacijom otupiti bilo kakvu empatiju?

Von der Leyen, predsjednica Evropske komisije, je nedavno oštro osudila sličnu retoriku Rusije prema Ukrajincima, a sada – muk. Ćutanje je i dovelo do ovoga. Kada ćutnja preplavi uši, a horori odjeknu, ostane samo patnja.

Kako dalje?

Već decenijama je jasno da dvodržavni projekat (two state initiative) baziran na okupaciji i sagregaciji, kao i obostranoj mržnji „prema drugom“, nije rješenje, već da je potrebna jedna država. Ona koja će biti:

Demokratska: Svi građani bili bi jednaki u očima države, uključujući njene zakone, institucije i politiku, bez obzira na identitet. To uključuje pravo onih koji su protjerani iz Palestine da se vrate i uživaju puno državljanstvo.

Sekularna: Sloboda vjeroispovijesti bila bi zagarantovana, a nečija vjera ili identitet ne bi bili faktor u dodjeljivanju ili uskraćivanju prava građanima. Preduzele bi se radikalne mjere za zaštitu društva od vjersko-ekstremnih ili rasističkih ideologija, pojedinaca i pokreta.

Socijalno pravedna: ukradena zemlja, domovi i imovina bili bi vraćeni svim žrtvama oduzimanja. Resursi i socijalno staranje bili bi pravedno raspodijeljeni svim građanima. Premostile bi se razlike u prihodima, siromaštvu i obrazovanju.

Da bi se došlo do toga, prije svega je potrebna momentalna obustava rata i početak mirovnih pregovora. Ovo nije samo stvar Izraela i Palestine. Baš kao što pitanja Bosne ili Ukrajine nisu usko državna. Svi građani svijeta moraju pritisnuti svoje vlade da utiču na početak mirovnih pregovora. Neprestani rat u nedogled nikada nije rješenje.

The article was originally published by CdM and has been republished with permission